Biggest Lie

 While i was starting to see crystal clear,
 you come here to tell me that you don't feel,
 the same, that this is just a game,
 and it doesn't matter who is good or bad,
who pull the trigger, who makes the sin,
'cause i loose you everytime even when i win.

I know i've lost, even if i paid the cost,
there is no price, cause you fucked up twice,
and every second chance leads to past,
oh i wish some good things will last,
but you just can't hate enough to love,
is that supposed to be enough?

I saw my reflection in mirror and i was scared,
'cause i used to see you there,
you are fake more then you're real,
living behind the wall, you won't let yourself to feel,
but i won't call you, can't take the risk,
you can't destroy what doesn't exist.

My only wish is to walk this path alone,
and kill this pain that i feel in every bone,
so leave my life for both of our sake,
if i'm alone i cannot break,
and stop talking and waste your breath,
all the time you bury your words like you commit a moral death,
and the stadning ovation for the biggest lie,
"I'm sorry, i will never do that again",
everything you say leads to another beginning of end.

"Cutim"

      Tisina me silno sprecava, u glavni je neprestana mecava,
      misli se nagomilavaju, redjaju redove, nerede stvaraju,
      ponekad mi se um pomuti, kada sve na lose slutim,
      igrom slucaja se nadjem u tami,
      ja i moja osecanja, vecito sami.

     Glasno bih pricao, da imam kome,
     prodje samo duh proslosti, i secanja me slome,
     nekada mi dodje da od sveg glasa vrisnem,
     ali zaustavim sebe, i srce stisnem.

   Zato ne pustim ni rec, ali iz suza se cuje,
   cuje svako ko ume da razume,
   nocima, danima, to mrtvo more plovim,
   strepim za snovima, ali za realnost se borim,
   i kada crna boja mi svet oboji, kao da prestanem da postojim,
   toliko razloga da me ubije strah, ali se smrti ne bojim,
   ponekad mi se um pomuti, kada sve na lose slutim,
  ali sve precutim, i u srcu sahranim, i belom zastavom se nikad ne branim.

 Ima carobnu moc ova tisina, dok gubim sjaj lica u oblacima dima,
 sve je mnogo lepse dok ne progovorim, dok vatru iz nicega ne stvorim,
 na kraju dana kada nakupi, kada pogledam u svoj sopstveni odraz,
 sam sebi kazem "Zaboravi, i precuti, to je pobeda, to nije poraz",
hrabri su oni koji istraju do kraja, ja nisam dosao ovde patim i jecim,
lazan osmeh, i umisljeno samouverenje da na bolje krene,
je ono sto nosim, sa ponosom u kosi, kada po trnju hodam nogama bosim.

I kada misle da je najgore, osecacu se bolje nego ikada do sada,
necu stvoriti povod da sa mog obraza kisa pada,
kada se svet rusi, i ne ostaje mi nista,
kada se lomim i krijem u svoja skrovista,
kada me pogode recima krutim i pitaju kako ide ovaj takozvani zivot,
odgovoricu svima najsladju laz, a gorku istinu cu u sebi da precutim,
jer kad god na dobro krene, nesto lose se muti,
gromovi, oblaci, su na mene ljuti,
poganim pogledom me streljaju ljudi, laznim obecanjima,
gadjaju me recima krutim, bahatim,
njihove reci imaju otrov na sebi,
ali sam na sve to imun, jer da nisam preziveo ne bih.

Jos jednog novog dana kada ustanem iz nocne more,
i kada sve ukazuje na to da bice samo gore,
obucem jos jednom savrsenu laz,
i sjajno se osecam docekujuci nove zore,
ali da li se tako osecam ili lazem sebe?
Koja verzija istine mi najbolje pristaje?
Da li ona sa kojom lakse disem, ili ona koja mi oduzima dah?
Najveca istina od svih je da postanu samo memorija, kada se pretvorim u prah
kakav nered su ove misli stvorile, koji je rezultat za koji se su ove ruke krvavo borile?
Na kraju sam samo jedan manje vazniji od svih, na kraju sam precrtano ime, zaboravljen stih.

* U treptaju oka. Sve se brzinom munje desava, i kao da prolazi pored mene kao voz u kome nisam, vec cekam nesto sto nikada ne dolazi po mene. Kao da sam juce dosao na svet, i vec pronasao sve stvari koje imam i nemam, kao da sam vec naucuio tezinu i sadrzinu pravih zivotnih problema, odluka, propustenih sansa, losih puteva koji su me nekada vodili do jos gorih prepreka, zastrajucih krajeva, i bola koji me udari bez milosti kao grom. Zivot je klupko. Nekad vucem sve konce, nekad se umrsim u istim, isplrepletem, i zadrzim duze nego sto je sudjeno, da razmrsim te konce, razbijem enigme, nadjem odgovore, slozim slagalicu, pre da kraj istih postane kraj mene. Ponekad se osecam toliko usamljeno, da mi mozak salje signale da je ovo ono sto imam, i da ne postoji znak ''dalje'' koji vodi necemu drugom, nekome drugom, da je ovo moj pocetak i moj kraj. Ako je antiscoijalnost ili selektivna socijalnost uzrok svih uvreda koje sam pretrpeo u zivotu onda sam kriv, i imam ''krv na rukama'' zbog toga. Nije kao da bezim od vezivanja sa ljudima, vec sam jednostavno receno, sagradio most izmedju mene i sveta, i volim da se drzim svog kraja reke. Radije bih ostao u svom savrsenom haosu nego uvlacio druge unutra, ovde je premalo prostora i za jednu osobu, i moje gusenje vazduhom ne bih delio ni sa kim. Kao sto kaze narodna poslovica "Knjiga i prijatelja imajte malo, ali neka budu dobri", ova recenica je ugravirana i posadjena u mom mozgu, i moze se reci da mi je moto za biranje osoba u mom zivotu, krug prijateljstva bi gledano iz mog ugla trebao da bude ogranicen na 2 ili 3 osobe, sve sto je vise od toga su kao upitnici u recenici, kojih nikada ne zamene tacke.