Rane, ne pitaju kako podnosim tuzne dane
Gledam sa strane, krv ne zeli da stane, cekam da mi godina svane
Moja dusa da se skrasi, da se moja sveca ne ugasi
Svaki plamen gori fragment mog sna
Svaki korak me vodi do gubitka tla.
Ruke, traze oblak, sunce, zivot, kamen, i vodu
Lisavam se hrabrosti, ostajem da sanjam slobodu
Krisom placem, javno se smejem, hladno je i kad osmeh greje
Od sumraka do svitanja, ganja me more pitanja
I svaki put kad zaronim, samo moje telo izroni
Mostovi, koje da spalim, a koje da predjem?
Sve koje stavim na prvo mesto, njima sam drugo
Suze naviru, ogledala pucaju, zovem te, ocaj, svemirska tugo
Ni so na ranu, ni kap krvi na dlanu, nisu uspele da me sprece
Koje mostove da spalim, koje da predjem?
Andjeo buducnosti nestane, i nista ne rece
Trgnem se iz sna, pamtim isti san, svaki put ostanem bez tla
Placem jer nema nastavka, vec samo istog rastanka
U proslosti su lekcije, iz kojih ucim za sutra
Nekad su ispravna stvar i najteza stvar - ista
Pletem niti buducih rana, uz molitvu da se nove ne kroje
Oci trazi svetlo, ruke dodir, koracam pravo, slusam reci tvoje
Koje mostove da spalim, koje da predjem?
Svaki nov dan je borba, nov metak u srce, kako stvari stoje
Mrznja je jaka emocija, bol je trenutna, obe boje zidove moje,
ali ljubav je jedina uspela da stvori mostove tamo gde ne postoje
