понедељак, 8. децембар 2014.




Nepronadjeno hladno sakriveno moje zastitno polje,
u kome se krijem, u kome se stitim, neka nocas zvezde poraze broje,
udarci su reci koje bacaju u smrt, i jedino hodam jer je ovo jedini put,
put da se spasim, da dusu skrasim, da bog zazmuri iako je ljut,
ponekad zaplacem ispod jastuka, da niko ne cuje,
shvatim da sebe suzama trujem, ko ovu sudbinu kuje?
Istina me tugom dozira, dok na senki pozira,
samo parafraziram, jer prica mi je tragicna,
u pogledu na svet koji je u bojama crno-belo,
mogu da prepoznam neki tracak srece, ljubavi i mira,
ali nemam snage da doprem do te daljina,
sto se vise priblizavam, sve sam dalji od tog svemira,
od surove realnosti pravim umetnicko delo,
i krijem se ispod svog kamena maste, da mi se telo ne zaledi
jer kada zima oslika svoje emocije na zemlji,
retko sta ostane srecno, bez koje nista ne vredi,
srecu odavno trazim u snu, u nadi da je jedino pronadjem tu,
ali moje oruzije je samo ovaj noz crn,
koji sam nasao ovim putem dok sam nagazio na trn,
ali kao da sam sebe porazio tim nozem koji iz rukava streci,
kako da sebe od slamanja srca sprecim, kada se borim protiv tudje otrovne reci?
ovaj otok na ledjima kao zivot boli,
neka vetar odnese sve tuge na drugu stranu, neka slave djavoli,
isamaran recima, plasim se krv da pustim,
zalosno odustajem, moram svoje telo buducnosti da prepustim,
dok se osecanja mesaju kao boje, u dahu osecam smrt,
idalje hodam, jedino jer je ovo jedini put.
Nasao sam vatru, da sebi zivot spasim,
od hladnoce koja je zaledila svaki deo mene,
dok plamen baca sene svuda oko mene,
plasim se da se okrenem, da nesto na mene ne krene,
nevidljivo postaje vidljivo, i plamen pucketa, krcka,
slomio sam se na zemlju i shvatio da je ova realnost mrtva,
kada me je kraljica zime ugledala ocima srca.

субота, 6. децембар 2014.

"Rodjen sa tugom koju nosim u sebi"




Ovaj boli koji idalje osecam od juce, bice samo lekcija za sutra
onaj isti bol sa kojim se budim, iz jutra u jutra
dok mizerija zivota kao pescani sat traje, ja se negde u sebi pitam kako nastaviti dalje?
Koju kartu staviti na sto, kada je svako osecanje prestalo?
Niko nece ispuniti ovu prazninu, niko nece razumeti ovu glasnu tisinu
ovaj tracak ljubavi koji je ostao, poklanjam je, uzvratila se ne bi
i kada se misli okrenu ka tebi, osetim tugu koju nosim u sebi.

Zgadjeno, ali ponosan sam na tu bol koju nosim
cini me jacim iz dana u dan,
mozda sam prosjak koji moli za srecu,
mozda se nikada ne probudim na srecan dan,
mozda samo uzaludno sanjam, u mislima se trudim,
ne zelim da sudim, ali zasto sam na tugu osudjen?
Veliki je upitnik na to zasto iz nocne more nisam probudjen?
Ovi putevi su uvrnuti, cudni, ponekada isuvise uzaludni,
sanjamo, disemo, ostavljamo otisak na tudje zivote,
ali da li smo svi ikada sasvim budni?
Pokusavam da izadjem iz ovog tunela, da izbegnem mrak
mozda mi se nekada ostvari san.

Ljudi me ne iznenadjuju, vec samo razocaraju,
donose mi tugu u zivot, na zemlju me obaraju,
i isto se vrti oko mog univerzuma iz dana u dan,
tuga je za mene samo okrutna realnost,
a sreca samo neostvareni vecni san.

Ljubav je to osecanje koje sam osecao svih godina,
alfa i omega, ljubav je umrla, samo par meseci pre nego sto se u srcu rodila,
uzvracena mi nikada bila nije, zato se tuga u meni duboko krije,
i uvek stavim lazni sjaj na licu, kao priprema za sutrasnji dan,
da niko ne bi saznao kako se zapravo u sebi osecam.\

Dok glumim lazni osmeh ispred ogledala,
i spremam svoju ulogu za novi dan,
na trenutan pozelim da je zivot samo dubok san,
ali poznino padam na kolena, pred tobom moja voljena,
i razmisljam sta li prolazi kroz te nerazmrsene misli,
i d ali imas srca da mi kazes "Zbogom"
molim za svetlost u svetu mraka, pred Bogom,
i molim te samo da mi oduzmes ovu bol,
jer samo si ti ta koja poseduje tu moc,
i dok te gledam kao andjela, u nadi da mi osmeh vratis,
misli prave nesrecu u glavi,
ne zelim da odes, ali ne zelim ni da ikada patis,
i obracam se tebi, kao da se obracam sebi,
kao da se nikada nisam probudio iz ovog zimskog sna,
o boze sta to ja trazim medju ovim djavolima
i sklapam dogovore koji imaju cenu ljudskih osecanja
ti moras da mi oprostis, jer krivica zauvek zivi na mojoj strani polja,
i da se rodi najbolja, ti bi zauvek bila bolja,
oprosti mi,  dok gori sveca i moje dobro se okrece zlu,
oprosti mi, jer ne mogu da disem bez tebe ni u snu,
idalje trazim te tu, okreni novi list, i sve je oprosteno tebi,
jer ja sam rodjen sa tugom koju nosim u sebi.