четвртак, 29. јануар 2015.

"Sunce uvek dodje odmah posle kise"


Pretoci reci, pusti da padaju kao kisa iz tih suzniju ociju, 
andjeli tuge se kriju u tebi, vristis u sebi,
 umukni, zamukni, prekini, ne juri ka visini,
 pasces dole u provaliju secanja, unutra je presudna smrt, 
molim te prestani, nemoj da me molis, nemoj da me volis, 
nemoj da odolis kada me vidis kako slomljen stojim kao da sam senka,
 kao da ne postojim, dodji, zagrli ovo telo, koje propada, nedaj mu da padne, 
nedaj srcu da stane, nedaj srcu da nikada prestane da oseca, 
tvoj duh idalje pod kozom osecam, tvoj strah u tuznim nocima predosecam,
 sve sto osecam na srcu mi pise, ali secanje bledi, sa srca se brise.
 Dodji, zagrli, ovu glavu hrli, sve kroz tvoje bisere,
 I perle, I dijamante, kroz njih tuga propada, zakopaj tugu ispod lepe odece, 
zakopaj sve unutra, slika je mutna, prosvetli je, 
videces svoje sopstveno stradanje, umiranje, padanje, 
zatvori se unutra, ponovo otvori se, otvori me, otvori nas, 
nadji ruku za spas, nadji pravi cas, zavoli me opet, ja znam, 
osecam da bes iz tebe vristi, nesto u toj dusi tisti, suze su reka reci, 
pusti me mozda umem da te izlecim, znam koliko pece ta reka koja sa tog lica tece, vrela reka, przi te, lice se raspara, u komade puca slika, 
sve se zavrsava u tim oblacima dima, toliko toga ima, 
ali sta je za koga, nacice svoj svoga, jer verujem u ljubav, verujem u cuda,
 I verujem u Boga.. Poveri mi se, zaplaci, jace, stegni me, 
zavristi, jako iz dubine srca zaplaci, zivot je ionako svakim danom kraci I kraci, 
nemoj da stezes srce, bice samo gore,tako snazno lupa, jel’ da? 
Hoce da izleti spremaju se andjeli tuge, prelaze mostove I pruge, 
spremaju se za konacni poslednji let, uberi onaj cvet, on poseduje toliko magije za kakvu nismo znali, mozda nam donese ljubav, I to nas zapravo spasi? 
Uzmi moju ruku, I sa njom se skrasi, na taj nacin mene spasi, 
ah, uzasi strasni, idalje se plasim, ne mogu vise, sve u glavi se brise, 
amnezija, to je ono sto mi treba, da zaboravim sve, da zivot krene ispocetka, 
kreni ispocetka, prvi korak, prvo slovo, ponavljam sebi, spasio se nebi, 
zaboravi sve sto si ikada voleo I sve sto nikada nisi preboleo, celom dusom sam voleo, vise od zivota, vise od vecnosti, mada vecnost mi I ne treba,
 treba mi neko da me pripremi na tom putu za dodir neba, za kraj, 
treba mi nesto za kraj, znas da te volim, znaj, 
nemoj da dozovolis da tako brzo zaboravljas kako nas vreme brzo rastavlja, 
mene od tebe, I mene do sebe, jer samo sa tobom otkrijem deo sebe,
 I tada sam ja ono sto jesam, bicu I bio, tebi uvek veran, dok nas smrt ne rastavi, 
I drugi zivot sastavi, od blata, ili meda, ili praha, u neka druga vremena,
 koja nas cekaju, da opet disemo zajedno, disi, tako je lepo disati dok si ziv, 
ne zaboravi da ljudi napustaju, onda kad najvise trebaju, idu u nebesa, ah..
 idalje se lomim da izdrzim, sastavljam kraj sa krajem, sve od sebe dajem, 
sve se ovde vrti oko ljubavi, zivota I smrti, svaka kap krvi me mrvi, 
sve sto je ostalo su nekoliko kapi krvi, kaplje I kaplje I kaplje, 
pada sa mene, udara u zidove na kojima su tudje sene, 
zidovi se ruse, zajedno sa mojim snovima, ruse se lica dobrih ljudi, 
postaju iskrivljena lica tih ljudi, na kraju svako poludi. 
Probudi me, probudi se, ja se svakog jutra budim da se ponovo trudim, 
da te nikad ne izgubim, budi ono sto jesi, sta god I gde da se desi, 
nosi me sa soobm, ovako kao ja tebe, koga ja da krivim sto ovako bez ikoga icega,
 I ono NAJGORE BEZ TEBE zivim? 
U danima crnim, I sviim, svetlis, tako sijas, dodajes ovoj tami predivne boje, 
tako lepo mi stoje, I tama opet sija, bljestava kakva do sada nikada nije bila, 
otvaras me, zatvaras me, opet smo isto, opet smo jedno, vecno,
 neunistivo, van vermena I sveta, moja dusa sa tvojom seta, 
prelazi onu reku koja tece, prelazi mostove, gradove, ide u nebesa, 
oslobadja me besa, tuge, daje mi ljubav, cuvam je kao malo vode na dlanu, 
realnost ili san, ili iluzija, ili dobar dan? Ne znam, nije ni bitno, jer sam sa tobom, mozda je smrt ovako na lep nacin dokazala da ljubav posle zivota postoji, da ljubav pobedjuje smrt, da ja I ti koracamo na pravi put, hvala ti, jer ova ruka nam je umujucim zagrljajem vezala srca u jedno, preko ramena, od reke do reke, od kamena do kamena, od ruke do ruke, od coveka do coveka, od godine do veka, vekovima I vekovima, ovekovecujem ovaj momenat, zato sto srce nije stalo, ono idalje kuca za tebe, zakljucacu te unutra da prezivim sebe, disem, jedva disem, jedva otkucajem dajem, tama me udara, svemu srecnom podudara, a ja disem, stoijm kao kip, zbog zivotne norme disem, cisto da se opet ne izdvojim od bica ostalih, zvezde, pada mrak, bog se ljuti, grmi, na mom srcu trnje, bodu me, dok skroz ne probodu, I oduzmu mi ljubav, srecu, I slobodu, poverenje je noz koji dajes ljudskom rodu, tmina, pune ulice praznih ljudi,
ljudi su kao cvece, uvenu kad mi trebaju, svaki put dobrotu namirisem,
znam da zvuci klise, ali dok stojim kao da ne postojim,

 uboden na trn ljudskosti, jedva disem, ali se ponovo radjam kao sunce posle kise,
svako od tih ljudi sa ocajom se trudi da se jednog jutra srecno probudi,  ljudi setaju I gledaju dole, razmisljaju o vremenu u kojem zive, neki se cude, neki se dive, prave linije na kojima hodam, postaju linije krive, iz ovog sveta klizim, jos malo mi fali I vodicu se kao jedan od propalih, ostavljenih, da se bore za zivu gavu, u ratu sa svima, samo se cuju pucnjave reci, koje se zarivaju u srca, neko zastane, prestane, neko polako, onako necujeno kuca, I tu, .. gubim se, I nalazim se, I nalazim tebe, sve je ovo tako klise, i kisa je stala, ne rasipa tugu po nama vise, jer Sunce uvek dodje, odmah posle kise ...

четвртак, 22. јануар 2015.



Zivot me nikada nije mazio, zemlja me je gutala zivog, kad god bih travu nagazio
takav je osecaj, ocaj mi iz ociju procitaj, izmedju redova citaj
dok dan se radja pod nebom, i zemlja je kise sita
zdravstveno nemam mira, jer ne biram sudbinu, vec ona mene bira
i kad god sam zaplakao suza je pravila moj licni pakao
otkad sam zemlju dotakao, nista tako trajno i finalno nisam prstima dodirnuo
na ''stop'' znak ne stajem, i ovo ne bajem za krajem, vec da istrajem
 od malena mi je jedina zelja bila da budem srecan,
ali shvatio sam da je cena za srecu teret na ledjima prepun smeca,
odluka je bila da sacekam agoniju da prodje,
vreme je prolazilo kao pescani sat, ali djavo uvek po svoje dodje.
Dajem ruku u vatru, da me niko od vas zapravo ne zna u startu,
jer vasa intuicija je pogresna investicija,
i toliko lose izgledate da vam ne pomaze ni modna policija,
dodejm gas na ovu stvar, jer imam vestinu i dar,
i moram ovako da rokam jer sam najrealniji car,
ako je moral da dajes oral za svaki jebeni dolar,
onda ste vi i moral na distanci kao da putujes vozom do mozga,
i lesim ovaj sistem, jer te kucke nisu ciste, te glupe kucke i ja nismo sa iste piste,
ali iz glave bistre glume pametnice, filozofe, i politicke ministre,
i nemamo dodrine tacke, jer one glume ''nafurane r!bE, m@ckE"
kada bi im dao kompliment to bi bila milostinja,
kada bi ih uvredio, tuzili bi me za zlostavljanje zivotinja,
moj izgled je govori o meni, bez da progovorim,
dakle moj drugi karakter, stavljam tonu besa u pice koje mi toci barmen,
u ovom paklu sam starter, i cekam let za drugi svet,
jer ispred mene je salter na koji sluze oni ''iznad''
ako je asocijacija, prva rec je covek, cela kolona je rec pizda,
svi me cudno gledaju kao da je usao glumac Gerrard butler,
a ja zivim da im svima po spisku jebeno jebem mater!
Povracam od ovog realnog sveta, pa sam kreairao svoj raj,
ne zanima me lazan sjaj, jer kad hodam ka cilju, radim skok u dalj,
toliko sam nizak i sahranjen, ali idalje previsoko za njih,
dok hodam po trnju, kapi krvi na nogama prave reku iz koje tece moj stih
da sam se ponovo radio, promenio se nikada ne bih
ako se nekome ne svidjam, jednostavno i prosto na kulturan nacin, odjebi.
Nemam dovoljno pametnih reci za tvoj spektar, jer nisam na tvom nivou,
u tvom svetu za mene nema mesta, cutim celog zivota, pa prestah,
dakle moj spektar reci ne meri ni komparater, ni mikrometar, ni metar,
i toliko sam neogranicen da se moje reci vucu po celoj planeti,
u odnosu na ostale, mozak mi je enciklopedija,
i polovina od vas ne bi nikad progovorila u javnosti, da ne postoji wikipedija
gradim ovaj svet od blata, preko inata do zanata,
od zanata do blata, do zlata, do rasjka vrata, dok me ceo svet ne prihvata,
ne baratam ni sa cim od prljavih ruku, ne igram na prljavo, vec uvek na svoju struku,
tudje uvrede i sugestiju cujem iskljucivo kao edefinisanu buku,
jer da budes ja moras da imas Ahilovu petu, i nosis tu muku u sebi,
ta borba sa samim sobom, koju u ogledalu vezbamo,
nije bolest, vec je zdravo, to je nesto sto si svi trebamo,
mozes da osvojis ceo svet, ako pobedis sebe,
mogu da te spasim od svega, ali nikad od samog sebe,
ljubav je mit dok ne pronadjes dokaz,
i sve je tako lepse kada o tome mastas,
moras da naucis, da volis, prihvatas i prastas,
jer sta ce ti zivot, ako nemas za koga da ga das?
Ceo svoj zivot nebi imao smisao,
da nisam ovo pisao, da nisam svaku emociju u reci pretocio,
najveca je bitka sa onim cudovistem iz ogledala, sa kojijm
sam se suocio, moja himna, moja molitva,
moja prica je u srcu duboko zakopana,
svako je slikar svoje zivotne slike, i ja odgovaram za svoje pisanje,
ali zivot je surov, i zivot je tezak
i zivot je crtez bez gumice za brisanje.
Svako bazira svoje verovanje u neku svoju istinu,
u ono sto on misli da jeste,
jer to je njemu senka misli, sve prirode, i vrste,
ovaj tih glas u meni idalje svakome srecu zeli,
i onom koji me mrzi, i onom koji me u snu nozem na pola deli,
ali svaka moja bora je od bola rana, stit, maska, i podloga,
jer covek je mera svih stvari i oblika......

петак, 9. јануар 2015.

Protokol



Krv sa strane, melodija me gane, u rupu propadnem, posmatram svoje rane
Brojim dane, ovekovacam ovaj minut, jer znace mi tuzni znaci koje osecam na traci
Ne pratim znakove, zato udaram u stenu, pravim krs
Nesreca je teska, disem ubrzano, i gazim na trn, da li je smrt?
Ostaci mog tela leze, moje suze ka zivotu teze, ali otkucaji od mene beze
Sve sto sam blizi, ja sam dalji, stavi tajne u kovertu i u nepovrat posalji
Osecaj je gubitni, osecaj je umiranje, osecaj je krajnji
Dimom cigarete skupljam emocije srece sto kroz vetar lete
Udahni zivot, izdahni smrt, ali sanse za opstanak su retke
I borim se za zivot, kao da izbegavam metke
Zvuk gitare ubija bes, ali ubijanjem besa radja se bol
Klavir svira d-moll, bol je moj jebeni protokol

Kljuc besmrtnosti je ziveti zivot pun secanja
Ali moje memorije su samo neispunjena obecanja
Ugasi svecu, pusti tugu da nocas sanja
Sve sto je melaholnija veca, moja sansa za zivot je manja
Ovo lazno samopouzdanje je dugme, ono krajnje
Ono koje sahranjuje do jezgra zemlje, ono koje melje
Dusa mi je prazna, ali mozak mi je pun
Iako sam hladan, na tugu nisam imun
Zivot me vodi, 2:1, nije nereseno
Nista nije nedoreceno, moje disanje je spreceno
Crvene kapljice mojih ociju ubijaju monotoniju, iako je dan siv
I ako dises, ne mora da znaci da si ziv
Neka sam kriv, neka sam svakome trn u oku, ja
Mozda kad me spale, ostace malo plamena
Da prosvetli put i pogledaju me preko ramena
Mozda imaju srce, ali ne znaju koja mu je namena
Od kamena do kamena, ne postoji moja zamena
Punim pistolje me pucaju, jer sa moje strane recima je zamlja sravnana
Ja sam svetlo, tvoja tama je termin za gubitak
I jebes sve to, samo mi treba jos jedan rucni stisak
Ustao sam, preziveo ove nesrece, jos uvek me sustize svako ljudsko bezrecje
Ali sagradio sam svoj tron, kao celicni tom
Hodam cvrsto, kao da sam preziveo grom
Jebes civilizaciju, jer svadja je moj zargon
Skloni te hejtere, jer inat mi je najveci podsticaj
Ne mogu da me mrze, koliko ja mogu da im stvorim sinonim taj osecaj
Reci u realnost pretoci, moje oci su laser za ljudsko smece
spakuj svu tu mrznju u vrece, pomoli se za njih, zapali im svece
Stavi tajne u koveru i pravo u nepovrat ih posalji
Glumim srecu, verujem u nju, ali ona se od mene pomakne, udalji
Bol, moj jebeni protokol, moj idol, ono sto strcam olovkom na sto
Od ovog sveta, napravio se lom
Od ovih ljudi, doziveo sam nervni slom
Hrabrost je milost pod pritiskom, pojacaj mi ton
Da u glavi cujem savete, kako da se borim pod taknom linijom
Gledaju me krvnicki, gledaju me sa visine
Oprosti im Oce, ne znaju sta cine
Ako ovaj zivot moram da propatim, neka mi brzo zada bol
jer ovakvoj vrsti ne pomaze panadol
Sam sebi sam najveci idol,
neka traje bol, on je moj jebeni protokol.
Izgubio sam od zivota, ali hodam kao pobednik
Jer spustenoj glavi svi se smeju, kada ti je predstava lica ''gubitnik''
Ne okrecem se uspomenama, jer je kajanje gubljenje vremena
Samo sam prolaznik u vremenu, mozda se pronadje u ljudima izuzetak
Svaki kraj je tezak, ali svaki kraj je nov pocetak
Vrati me u startu, u vreme kad nisam dobio metak u ledja
Imam kolekciju metka u ledjima, zato sam napravio kineski zid
Kao protekciju od ljudi koji svojom egzistencijom kvare mi vid
Hvalisanje je pocetak onoga sto ljudi zovu stid
Ponosno se branim od vas, maestralno
Ako te uvredim, odbij mi od zdravstvenog
Inat koraca do te mere gde se to vec zove talenat
Tu gde vas je mrznja izgorela, proglasio sam sah-mat
Kucko, sve se placa, recima saljem ti racun
Kad bi stavila jos malo rumenila izgledala bi kao babun
Intelegencija ti krene na dole, cim progovorim glupi se za pamet mole
Ne zelim rat, ali nije vredna borba za mir
Ovim recima sam odan, napisi da sam prodan
Lazi nose svoju cenu, ali takvi kao vi uvek skrenu
Bez puta, bez aduta, ulazim u igru zivota koja me guta
Ali bacam sve karte na sto, i otkrivam svoju zove se bol
To je zivot, ne san, i dolazi mi novi dan,
Ovaj korak da predjem most, ovaj trn oznacava krv gde sam gazio bos
Ova borba da prezivim, ova borba da izbegnem metak, da izbegnem bol
je moj jebeni protokol
I sve sto jesam, tu gde jesam, bacam u neka prazna mesta
Srcem pisem, i nosi me pesma
Disem ubrzano, malo mi vazduha fali pa prestah
Crtam, bojim, ubacujem strahove, ubacujem osecanja, ubijam duhove
kao umetnik pricam dvosmisleno, razmisljam duplo
kao da imam 2 mozga, i misli mi se razvijaju kao da u ruci drzim njihovo klupko
mozak kao enciklopedija, i niko nebi bio pametan od vas da ne postoji wikipedija
sve vase uvrede uvazam, ali kroz citate ih razmnozavam
toliko da kada na moju stranicu pritisnete, zaboravili ste na sta mislite
i gledam vas sa svih strana, ali ne vidim vas, jer sam dosao sa Marsa
i dobri ljudi na kraju ostanu samo farsa
kada god da padnem, kazem sebi ''ustaj''
i moj jebeni moto je ''nikad ne odustaj''
kad god da te ponize, uvrede, sire tu mrznju
i zele da pakoste tvoju veru, stil zivota, i gadjaju te kamenjem
sklopi oci i samo sapsni sebi ''ko vas jebe''
jer u ovoj borbi, prekrstio sam muziku, pobedio sam sebe
ovaj prsten u ruci, ovaj kamen na koji urezavam svoje rime
ponosan sam sobom, jebeno ponosniji ne mogu da budem time
i dok tvoje ime nosi striptiz bar, ulice nosice moje ime
moje trece oko je zlopamtilo koje je svako vase zlo zakopalo duboko
i kada se najmanje nadate, ono se otkopa,
kada se najmanje nadate ono vas zakopa
toliko vas sahrani da vas ne moze pronaci ni FBI
zivim za svoj bolji pocetak, ali osvetom disem za vas pakleni kraj
vi gradite pakao, ali pobeda je moj protokol, i ovo gde sam postace raj!
Moj protokol, moj bol, moj jedini motivator, inspiracij, moj idol
ono sve sto sam sagradio kroz njega tece, ono sve sto gori kozu i kroz krv istece
kroz reku reci, zapravo moje suze, kroz sve sto zivot mi iz saku uzme
usporio sam hod, ritam zivota svog, sakom o sto slomio sam sve to
jedva dajem znake zivota, ali drugi o meni pisace
ubrzaj me, uspori me, nekome drugom pokloni me, na dva dela salomi me
ubrzaj mi zivljenje, i trenutno umiarnje,
spreci sve ovo crno sto predosecam, izleci me tako da nikad nista ne osecam,
proveri mi puls, ozivi me, izmeri mi disanje
ali nikada nemoj da osudjujes moje pisanje
jer zivot je crtez bez gumice za brisanje!