уторак, 10. март 2015.

"Monotonija disanja"




Gospode, izvini..
Izvini sto su analgini, besnedini i sve na in,
postali moji spasitelji, moji dnevni vitamini,
izvini sto su heroini, kokini ono cemu se nadam,
ono sto mislim da otvara nov put za dalje,
dok umiru sve nade i padam onako krajnje,
izvini sto se zelim da smrt bude spas,
izvini sto vise ne mogu da pustim ni glas,
ovaj talas mi prevrce telo u cas,
kada mrtva tisina postane moja najveca strast,
osecam bol koja zivi u kostima,
i posle mog gorenja na lomaci ostaje samo oblak dima,
ali ne mogu da se borim,
ne mogu nista iz ovog pakla da stvorim,
jednacim se sa tugom po mestu tvorbe,
i istorija se ponavlja, ocaj je cesto dobjiao borbe,
u glavi javljaju se moje manicno-depresivne serije,
izmedju dobijene i izgubljene borbe leze imperije,
dok traje rat, cuje se vrisak i plamen tih,
trazim po mislima odgovarajuci stih,
ali setim se da i kada sam 6 metra pod zemljom,
idalje sam previsoko za sve njih,
prate me, koraci sudbine, ali ne shvataju da
od dna, od tla, gore od dobrog, bolje od svakog zla,
dok mi um ne pukne u paramparcad, dok telo se ne rasparca,
disem da ponosno izgorim u njihovima ocima,
jer gorim kao borac, i ovo je moja lomaca,
moj most, i moja palata,
samo se zatvaraju prozori i vrata,
rusi se moja kula od karata,
zarobljem sam u ovom crnobelom horror filmu,
u opljackanom Pariskom lokalu,
cekam da mi refleksija razbijenog stakla ogledala,
kaze da sam propalica, lutalica, i neshvacena budala,
i seti se da svaki put kad te gledaju sa visine,
"Oprosti im Oce, ne znaju sta cine"
i zato, izvini, ako se nekad pokusam
da se odbranim, ali ispadnem promasaj,
i ne postoje granice tamo dokle ide moj domasaj,
ovo je sahrana morala, monotonija disanja,
odbrojavanje suza, i minuta, iluzija pisanja.
obasjavam lazni sjaj, da ovekovecim kraj,
i misli se trude, da se ne umrse i polude,
jer najskuplje sam u zivotu platio najjeftinije ljude,
i dok gradim samopouzdanje, i mizerni vek traje,
povlacim liniju nestanka koju ne prolazim zbog prestanka
disanja, lomljenja, hodanja, padanja,
slamanja, davanja, uzimanja, i ponovnog pokusaja spavanja,
ali insomnia me povlaci kao zombija,
u pecinu gde ne smem da pisnem,
i srce stisnem, jer duhovi proslosti spavaju,
ne zelim da ih probudim, dok delovi moje duse ocajavaju,
izvini, boze, ponavljam svoje iskupljenje,
prstima grebem kozu, ali ne smem da krocim,
oci ne smem da otvorim, jer moja nocna mora
nastavlja svoj tok, i ne postoji upotrebni rok,
pravim skok u nistavilo,
ali vise nista nema namenu,
okrecem se kroz vekove da nadjem zamenu,
i dok pijem lekove, osecam bol u ramenu,
ja sam sebi slomio srce, i suocio se sa sobom kao kamen kamenu,
nekada sam se od ogledala sam se plasio,
kada sam u njemu susreo strasilo,
povlacim liniju krajno, i osecam se sjajno,
povlacim liniju srazmerno,
u kamenu nista ljudsko, u ljudima sve kameno,
izvini..